Mišljenje: Niska zemaljska orbita postaje previše naseljena i to je problem za sve nas

Godinama slušam o tisućama satelita koji kruže oko Zemlje, poput onih neumornih oblaka komaraca koji opsjedaju putnike na tropskim odmorima ili u parkovima tijekom ljeta. No, Zemlja nije na odmoru – ona se s tim bori svaki dan. A situacija je složenija nego što sam mislila.

Prošli tjedan, Ujedinjeni narodi su pozvali tvrtke i vlade na suradnju i zajednički rad na upravljanju satelitima. Postoji preko 14,000 satelita – preko 6700 pripada Elon Musku i njegovom Starlinku – i više od 120 milijuna dijelova svemirskog smeća u orbiti, a očekuje se da će taj broj samo rasti. Također prošli tjedan, nekoliko europskih svemirskih tvrtki – Airbus, Thales i Leonardo – najavilo je novo partnerstvo za konkurenciju Starlinku s više satelita i sličnim uslugama.

Dok su tehnološke inovacije uzbudljive i sve nužnije—sateliti nam pomažu u globalnoj komunikaciji, orijentaciji pomoću GPS-a, predviđanju vremena, te nas zabavljaju pružajući internet vezu na udaljenim lokacijama i TV emisijama—niska zemaljska orbita (LEO) postaje pretrpana.

A ova situacija ima ozbiljne nedostatke, rizik od sudara se povećava, a posljedice su izrazito zabrinjavajuće.

Trenutna situacija

Vjerojatno smo više ovisni o satelitima nego što mislimo. Kao osoba koja se teško oslanja na Google Maps za šetnju gradom ili Waze za vožnju bilo gdje sam, sada se slažem s tom tvrdnjom.

Utjecaj koji sateliti imaju na moderno društvo je ogroman, a vlade i tvrtke sve više ovise o njemu. Italija je nedavno najavila partnerstvo sa Starlinkom za pružanje internetskih usluga na udaljenim lokacijama, a Apple planira omogućiti satelitsku vezu za Apple Watch sljedeće godine kako bi korisnici mogli slati poruke bez internetske ili mobilne veze. Svaki tjedan ima novosti o novim lansiranjima satelita, uslugama ili razvoju istraživanja s ovom tehnologijom.

Sateliti mogu srušiti

Teško je vidjeti satelite s tla, posebno iz velikih gradova s jakim svjetlosnim zagađenjem, ali oni su tamo. Sjećam se da sam jedne noći na sjeveru Čilea, u Valle del Elqui – svjetski poznatom mjestu za promatranje zvijezda – uočila desetke satelita, ali nije potrebno putovati do destinacija s čistim nebom da biste razumjeli ovu pojavu, zapravo je bolje vidjeti je online jer možete dobiti bolju perspektivu i razumijevanje problema.

Nedavno sam otkrila interaktivnu mapu LeoLabs koja prikazuje objekte u orbiti u stvarnom vremenu i puno je zastrašujuća od mog zabavnog iskustva na otvorenom. S ažuriranim podacima, LeoLab – tvrtka specijalizirana za praćenje objekata u orbiti – omogućuje posjetiteljima korištenje mape za zumiranje, filtriranje i sortiranje objekata u obrazovne i istraživačke svrhe.

Nakon što vidimo tu kartu, veliko pitanje nam se lako može nametnuti: Kako svi oni mogu ostati u orbiti bez sudaranja? Zahvaljujući inerciji i gravitaciji – i vjerojatno sreći u ovom trenutku. Sateliti su strateški postavljeni, na preciznoj brzini, kako bi ostali na svojim orbitalnim putanjama i nadziru ih razne organizacije, ali i te su organizacije zabrinute.

Strah je opravdan. Stručnjaci su u prošlim godinama zabilježili nesreće i opasne situacije, a na tom je putu bilo mnogo izazova. Svemirski otpad – proizveden ljudskim i prirodnim aktivnostima – i “mrtvi” sateliti – mnogi prestanu funkcionirati za samo nekoliko godina – teško je predvidjeti i kontrolirati.

Znanstvena novinarka Marina Koren napisala je sjajan članak za The Atlantic objavljen u lipnju u kojem objašnjava da su ove godine gotovo sudarila dva važna satelita – jedan iz Rusije i drugi iz SAD-a. Intervjuirala je znanstvenike i nekoliko stručnjaka priznalo je da su bili vrlo prestrašeni. Svi su se složili da bi posljedice takvog događaja mogle biti “katastrofalne”, a rizik je neposredan.

Ako dođe do više sudara satelita, moglo bi se dogoditi mnogo toga. Od gubitka funkcionalnosti naših pametnih telefona, do nemogućnosti plaćanja karticama, pa sve do otkazivanja stotina letova – sjećate li se ovogodišnjeg kvara u Microsoft Cloudu koji je izazvao kaos na aerodromima širom svijeta? Eto, nešto poput toga. U najgorem slučaju, mogli bismo se suočiti s Kesslerovim sindromom, hipotetskim fenomenom u kojem sateliti i ostaci neprestano sudaraju sve dok orbita Zemlje ne postane neupotrebljiva za satelitsku tehnologiju.

Ne možemo li to samo popraviti?

Pa, nije baš tako jednostavno. Dizajniranje sustava na kojem se sve države i poduzeća mogu složiti i na kojem se mogu osloniti predstavlja ogroman izazov. Različite zemlje imaju svoje propise i zakone o svemiru, a informacije o položajima satelita nisu uvijek otvoreno dijeljene.

Prema nedavnim podacima s WorldAtlas, SAD ima rekordnih 247 vojnih satelita u orbiti, slijedi Kina sa 157, a Rusija sa 110. Ovi uređaji posjeduju snažnu tehnologiju poput senzora i visokorezolucijskih kamera koje pomažu u komunikaciji, preciznom lociranju i prikupljanju informacija za nadzor. Vidite li vi ove tri zemlje kako dijele stvarne podatke o svojim vojnim satelitima? Ni ja!

Tvrtke bi također mogle oklijevati dati detalje o svojim svemirskim letjelicama, smatrajući to osjetljivim poslovnim ili sigurnosnim podacima. Dogovaranje o globalnom skupu standarda znači okupljanje svih aktera za istim stolom – gotovo utopijska ideja s obzirom na današnje složeno političko okruženje.

Znakovi nade

No ipak postoji nada. Više organizacija radi na rješenjima za pretrpan promet u niskoj Zemljinoj orbiti (LEO) i na načinima za smanjenje svemirskog otpada. Mreža radara tvrtke LeoLab pomaže u praćenju satelita u stvarnom vremenu i upozorava organizacije, a oni su na projektu s američkom vladom za poboljšanje i razvoj svog sustava.

Europska unija osnovala je program Upravljanje svemirskim prometom kako bi smanjila svemirski otpad međunarodnim sporazumima, operacijama istraživanja, održivim pravilima i sigurnosnim mjerama za poboljšanje svemirskog prometa. Europska svemirska agencija (ESA) se obvezala na pristup ‘Nulti otpad’ do 2030., obvezujući tvrtke i vlade da se brinu o svom otpadu.

“Ciljamo na pravila koja se mogu usporediti s pravilima svih nacionalnih parkova na Zemlji – ono što unesete sa sobom morate i ponijeti kada odlazite”, navodi web stranica ESA.

Druge tvrtke poput švicarskog startupa ClearSpace i japanskog Astroscale razvijaju misije “čišćenja svemira” kako bi uklonile otpad i neaktivne satelite. No, ove metode su skupe, zahtijevaju gorivo i dodatna svemirska putovanja. Usluga čišćenja kao poslovni model u svemiru još je u vrlo ranoj fazi.

Da bismo postigli ravnotežu i održiv sustav za orbitalni promet oko našeg planeta, potrebna je kombinacija strategija, međunarodnih saveza, a možda i malo sreće. Trenutne inicijative imaju veliki potencijal, a iako smo još daleko od postizanja toga, čini se da je uz upornost, trud, svijest i odlučnost, rješenje na dohvat ruke.